Uz seksualnost se veže društvena represija koja se očituje u tome kako pričamo i kako pristupamo tim temama. Cijeli je niz konzervativnih ideja vezan uz seksualnost. Zašto je tako iako živimo u modernim vremenima? Piše: komunikacijski stručnjak Feđa Hudina, specijalizant psihoterapije.

Krivim majku za svoj loš seksualni život. Sve što mi je rekla bilo je: "Muškarac ide gore, a žena ispod njega." Tri godine smo muž i ja spavali u krevetima na kat - rekla je svojedobno Joan Rivers, američka komičarka i glumica.
Uz sav ljudski napredak, desetljeća i stoljeća izučavanja ljudske anatomije, psihe, socioloških i raznih društvenih pojava i pokreta, još uvijek se u 21. stoljeću za većinu ljudi razgovor o seksu svodi na navedeni citat. Jedna tako banalna (a opet kompleksna) stvar kao što je seks i s njome vezana seksualnost toliko je tabuizirana da samo spominjanje dovodi do toga da će ta tema biti cenzurirana ili makar obilježena kao osjetljiva na najpopularnijim tražilicama i društvenim mrežama, a u redovnom razgovoru biti ocijenjena kao oversharing.

O tome se ne govori

Cenzurirat ćemo bradavice, prekrivati rukama dječje oči, crvenjeti se na sam spomen mjesečnice, šutjeti i onda još malo šutjeti u samoći ako s nečim vezanim uz seksualnost imamo problem. Jer seksualne probleme nema nitko. U medijima i širem okruženju čitamo i razgovaramo samo o tome kako se dobro seksati, koja veličina penisa je dovoljna, koje su poze odlične za orgazam, koja nacija ima najviše partnera/ica, tko kupuje najveće kondome... sve pršti od seksa.

U tom kontekstu tko uopće govori o sramu od vlastitog tijela, koja žena govori da nikada nije pogledala svoju vaginu, tko govori o sramu od prve polucije, o prijevremenoj ejakulaciji, o strahu od spolnih bolesti, o čudnim izraslinama na organima i strahovima vezanim uz zdravlje. Tko priča o strahu od priznanja o tome koliko seksualnih je partnera/partnerica imao/la, kako u novim vezama podnosimo te razlike? Kako je to ne osjetiti nikada orgazam, a svi ga navodno doživljavaju?

Kao što je svako životno iskustvo jedinstveno, tako je i svačija seksualnost. Najbolji primjer toga je kada pričamo o tome tko nam je atraktivan – jednoj osobi neki pojedinac može iznimno privlačan/na, a drugoj uopće ne

Što znači prvi put kada muškarac ne može postići erekciju. Što kada seks ne traje dovoljno dugo ili traje predugo. Što ako je bolan? Kakve su implikacije na odnos partnera? Ideje koje imamo o sebi kada smo single, ali imamo (ili nemamo) seksualni život? Kako je to za muškarca, a kako za ženu? Što ako imamo specifične potrebe u seksu, a ne usudimo se o tome ni prozboriti u strahu od osuđivanja. Što ako ne možemo inicirati seksualne odnose, ali u njima uživamo i trebamo od partnera ili partnerice da ga iniciraju? Što ako ne znamo koji spol nam je privlačniji i što o tome možemo dijeliti s drugima? Što je privlačnost? Što ako želimo romantični odnos uz onaj seksualni, ali nam je teško od drugih dobiti tu razinu intimnosti? Što ako smo usamljeni u odnosu, ali seks je dobar? Može li biti dobar? Što je sa seksualnim fantazijama, što s erotikom? Što s pornografijom? Što je sa starosti – bolnim odnosima i zdravstvenim tegobama?

Društvena i obiteljska osuda

Pitanja vezana uz seks i seksualnost mogla bi se tako redati u nedogled, a samo manji broj ljudi osjetio bi se sigurnim o tome lagodno pričati. Seksualnost je toliko blisko vezana uz intimnost da nas čini iznimno ranjivima za posljedice onoga što bismo mogli izgovoriti kada bismo o tome pričali kao o bilo kojoj drugoj temi. Uvjerenje je da, ako nešto ne valja u našem seksualnom životu, onda to sigurno znači da nešto nije u redu s nama ili odnosom koji imamo s drugom osobom. A ako to znači da imam(o) problem, u svijetu u kojem nitko nema problema, onda je bolje da o tome ne govorimo.

Nažalost, još uvijek se uz seksualnost veže društvena represija koja se očituje u tome kako pričamo i kako pristupamo tim temama. Cijeli je niz konzervativnih ideja vezan uz seksualnost – od stereotipizacije rodnih uloga (pa i samog pojma roda), do društvene osude pojedinaca koji imaju izraženiju ili, uvjetno rečeno, slobodniju seksualnost. Cijeli je niz uskih ideja o tome kako, kada i u koju se svrhu seksualnost smije ispoljavati i s kime to može biti. Sve što odudara od toga nailazi na društvenu ili, još gore, obiteljsku osudu.

Seksualnost nije homogena kategorija

Sve to pridonijelo je tome da se seksualnost i seksualno iskustvo potiskuje ili skriva. Takva pozicija omogućava državi, politici i raznim pojedincima da normiraju seksualnost i iz pozicije moći, a ne iz realiteta, iskustva, znanosti i ljudske i društvene potrebe. Često se oni koji izučavaju seksualnost proglašavaju neoliberalima, ideolozima, pojedincima koji će rastakati homogeno društvo kao da je seksualnost homogena kategorija.

Kako znamo što je normalno, a što ne? Ako svaki treći (do drugi) brak završava razvodom, što to govori o seksualnom životu većine?

Kao što je svako životno iskustvo jedinstveno, tako je i svačija seksualnost. Najbolji primjer toga je kada pričamo o tome tko nam je atraktivan – jednoj osobi neki pojedinac može iznimno privlačan/na, dok drugoj uopće ne. Jedna osoba može se zamisliti u romantičnom odnosu s drugom, a neka druga nikako.

Kad se umiješa politika

Kada seksualnost postane politička kategorija, znamo da smo na pogrešnom putu u razumijevanju seksualnosti. Još uvijek su teme ženskih prava na higijenske potrepštine, pravo na odlučivanje o svome tijelu, prava na zaštitu, dopust za vrijeme mjesečnice, prava iz Istambulske konvencije, toliko ispolitizirane da govore o tome koliko malo zapravo znamo o seksualnosti. A tek pitanja manjinske LGBTQ zajednice koja su toliko ispolitizirana da više nisu pitanja ljudskih prava, nego demagoške razdjelnice lijevih i desnih.

Na terapijskom stolcu

No, kada se i ta ispolitizirana pitanja stave na stranu, ostaje pitanje kako na kraju dana razmišljamo o vlastitoj seksualnosti. Osjećamo li se ugodno u svome tijelu, prihvaćamo li sebe i svoje potrebe, o čemu maštamo, što žudimo, što trebamo od sebe i od drugih da bismo se osjećali prihvaćeni, željeni. Koliko nam je ideja seksualnosti i ljubavi isprepletena i kako o tome onda komuniciramo s partnerom/icom. Kako se seksualnost u odnosu razvija, mijenja i što govori o nama i odnosu? Kako znamo što je normalno, a što ne? Ako svaki treći (do drugi) brak završava razvodom, što to govori o seksualnom životu većine? Je li seks istovjetan dobrom odnosu? Može li odnos preživjeti bez seksa? Što je s vjernosti i monogamijom? To su sve pitanja na koja odgovore samo naslućujemo iz primjera onih koji nas okružuju. Rijetko kad tražimo svoj put jer se ne osjećamo dovoljno slobodni ili jaki izboriti se s predrasudama i osudama ili možda samo nismo dovoljno hrabri da postavimo ta pitanja sebi i partneru/ici. Prostor slobode da to istražujemo onda možemo naći na terapijskom stolcu.