Kako nas naši strahovi, nezdrave granice i driveri koče u postizanju životne ravnoteže, piše komunikacijski stručnjak Feđa Hudina, specijalizant psihoterapije.

Kada govorimo o work-life balansu, uvijek nekako govorimo o dihotomiji sadržanoj u egidi „radimo li da bismo živjeli ili živimo li da bismo radili“. New age gurui tvrde: radi što voliš i nikada nećeš raditi ni dana u životu. Čini se kao romantična ego obrana jer nije se rodio onaj koji je svaki dan svoga života volio ono što je radio. Rad podrazumijeva voljni trenutak ili ono što zovemo motivacija. Voljeti nešto ne znači biti motiviran. Motivacija dolazi iz intrinzičnih (unutarnjih) potreba, a one kod različitih ljudi mogu biti vrlo različite. Biti prepoznat, biti uspješan, biti kreativan, izraziti se ili naprosto zaraditi. Mnogi od tih motiva leže u tzv. driverima (eng. driver – u ovom smislu pobuđivač), psihološkim obrascima naučenima u ranoj dobi i stečenih od formativnih roditeljskih figura tijekom odrastanja koji mogu biti okidači za naša ponašanja u životu i radu.

Pet pokretača

Poznajemo pet drivera – be perfect, be strong, hurry up, please others, try hard. Svaki od njih ima svoj pozitivan i negativan aspekt koji se onda na isti način može odražavati na naš način rada i surađivanja u poslovnom okruženju. Primjerice, osoba s izraženim budi savršen driverom mogla bi biti jako posvećena i precizna, a s druge strane neodlučna uvijek tražeći nešto bolje, zahtjevna od drugih ljudi koji nikada ne mogu zadovoljiti njene visoke standarde. Osoba s „požuri“ driverom mogla bi biti dobra u multitaskingu, kriznim situacijama, brzom donošenju odluka, a s druge strane rastrojena, nervozna i sklona izgaranju. Osobe s „ugodi drugima“ driverom mogle bi biti ugodne za rad, nekonfliktne i susretljive, a s druge strane opterećene tuđim obavezama i niskih poslovnih rezultata. Također, sklone izgaranju u poslu i nezadovoljne u odnosima s drugima.

Work-life balance osjećaj je ugode i smirenosti da kroz neki period imamo optimalan odnos radnih obaveza, obiteljskog i društvenog života kao i vremena za sebe te zdrave granice između njih

Veza privatnog i poslovnog

Koji god driver imali u poslovnom svijetu, imat ćemo ga i u privatnom životu. Stoga je važno prepoznati i osvijestiti svoj dominantni driver ili kombinaciju drivera i - otpustiti. Upitati se u datom trenutku: "Je li ovo dovoljno dobro; što će se dogoditi ako ovo ostavim za sutra ili neki drugi dan; što će biti ako ovo prepustim nekome drugome; što će biti ako ne izađem u susret drugima nego se prvo posvetim sebi i svojim obavezama?" Odgovori koje ćemo si davati kako bismo opravdali svoja uvjerenja da nešto ne može biti drukčije najčešće su ono što zovemo discounti – otpisivanje mogućnosti, snaga, sposobnosti, znanja... A otpisati možemo gotovo sve – od odnosa, vrijednosti do realiteta. Važno je stoga propitati istinitost tvrdnji kojima otpisujemo stvari.

Granice su važne

„Što je najgore što se može dogoditi?“ često je pitanje u (psiho)terapijskom procesu koje nam govori o našim najvećim strahovima i nesigurnostima. Uvjerenje da nismo dovoljno dobri, da nemamo dovoljno znanja, da nas neće prepoznati, voljeti, da nećemo biti uspješni, da ćemo biti usamljeni i ostavljeni. Naši strahovi drže nas zarobljenima u nezdravim granicama prema poslu i drugim ljudima utječući na našu životnu ravnotežu. U tom smislu work-life balance bio bi osjećaj ugode i smirenosti da kroz neki period imamo optimalan odnos radnih obaveza, obiteljskog i društvenog života kao i vremena za sebe te zdrave granice između njih.

Poznajemo pet drivera – be perfect, be strong, hurry up, please others, try hard. Svaki od njih ima svoj pozitivan i negativan aspekt koji se onda na isti način može odražavati na naš način rada i surađivanja u poslovnom okruženju

Granice su važne i za uloge koje imamo u privatnom i poslovnom životu. Biti kći, majka, suprug, poslovna žena, sportaš, pasionirana igračica bridgea, prijatelj - svaka od tih uloga zahtijeva određeno vrijeme za iskazivanje. Kojoj ulozi pridajemo najveći značaj, ta će nam najviše vremena oduzimati. Ako osjećamo da nas ta uloga „košta“ naših drugih uloga, postat ćemo nezadovoljni i poremećenog balansa. Poslovna uloga je često ta koja nam preuzima ostale identitete.

Što ako bi life postao naš posao?

Nesumnjivo, rad je svojevrsni iskaz identiteta, ali ne i supstitut za identitet. Uloge u životu kompleksnije su od samog poslovnog konteksta iako se često preklapaju. Rad je svako stanje suprotno neaktivnosti pa u tom smislu rad podrazumijeva i rad na sebi - čitanje, učenje, pospremanje, meditiranje, opuštanje, sport. Sve navedeno je također rad, koji često izbjegavamo tako nazvati. To najčešće zovemo life u sintagmi work life. Ali što ako je work-life balance zapravo work-work balance, ali posao koji biramo za sebe? Što ako bismo tom segmentu svog života pristupili na isti način kao i svojim radnim obavezama – kao nešto što moramo, što je dio našeg identiteta, po čemu smo prepoznati i što drugi prepoznaju.

Koji god driver imali u poslovnom svijetu, imat ćemo ga i u privatnom životu. Stoga je važno prepoznati i osvijestiti svoj dominantni driver ili kombinaciju drivera i - otpustiti

Što ako bi life postao naš posao? Zvuči predobro da bi bilo moguće u svijetu gdje većina ljudi radi da bi preživjela. Značaj koji pridajemo poslu uvelike ovisi o ovisnosti o istome. Osjećamo li se ovisni o financijskom aspektu svoga rada, to će u velikoj mjeri utjecati na naše strahove, granice i drivere. Na sličan način na koji proces odrastanja rezultira autonomijom od roditelja i roditeljskih figura, cilj u radu trebao bi biti postizanje autonomije ili financijske neovisnosti. Ovisno o životnim prilikama ili sreći, neki je postižu prije, neki kasnije. Put je dug, ali dostižan. Work-life balans je put, a work-work balans cilj.